U isto vrijeme čudila se i oduševljavala činjenicom da postoje dvije stvarnosti. Grad slijep, gluh i nijem za sve njeno postojanje...Za postojanje svakoga ko je po bilo čemu drugačiji.Rodni grad poput zatvora. I ono.nešto u njoj,plamteće I nesavladivo. Istina, grad je bio onaj prostor boravka u kojem se nadugo I naširoko prošetaš, ali ti je duša okovana nekom nepotrebnom napetošću.
Osjećala se kao da je lutka zalutala na brisanom prostoru svih novoprispjelih nelogičnosti...Prelijepa vitka jela u koju svakog časa,kao na vježbama vojničkog gađanja, udara topovsko đule istih onih kiselih lica ljudi obučenih u pakost.
Ipak,u toj naizgled naivnoj ženskoj glavi uvijek bi ,kao gejzir, prštale oštroumne misli na raskrsnici plamenih ideja .Misli koje niko nije mogao ni pogoditi ni ubiti.Baš poput one koju je čula od njenog princa:
"Znaj,lutko,ti si čitav svemir u liku najljepšeg nepobjedivog anđela. Razoružaćeš ih energijom neba u neotuđenom srcu. Obesmislićeš prljave dobrotom. Zeleni su oni za moju preslatku smokvu. I kad sjediš , u tebi se pokreće svijet. Jer tvoja je duša svjetlost koja hoda...
Pred čijim nogama poklekne svaki mrak."
I dok je ulicama njegovim u mislima odbrojavala sate, imala je odnjegovano ono svoje, duboko prisutno "ja". To njeno "ja" u stvari bilo je ogromno jezero mogućnosti. Tu je danonoćno pecala.Lovila zlatne ribe svojih ideja. Vozila čamac diveći se nebobjedivoj modroj širini veličanstva vodenog polja . Tu bi dočekivala zore sa snopom prvog sunca na licu i jednako tako pružala bistre poglede u daljine, grleći rumenila sumraka. Nije joj bila daleko ni planina po kojoj se verala udišuči gorski vazduh.
U toj stvarnosti iskonske prirodnosti, njen rodni grad nije ni postojao. Koliko god joj je nametao svoju logiku prostakluka, zavisti i primitivizma, ona je ostala u sebi svoja i nedotaknuta besmislom. Kao nevidljiva kornjača s oklopom od svog vlastitig doma, svoje odvojene prirode.
(S.T. Odlomak iz "Spasonosni hod";
@All rights reserved)
