Kolege i ljubitelji scene,
srećan vam Međunarodni dan teatra!
(...) Sav svijet je pozomica;
A ljudi, žene u njoj glumci samo,
Što dolaze i odlaze sa scene;
I mnogo život uloga mu pruža
Kroz sedam čina. Prvo, kao dijete,
On dreči, slini dojilji na ruci:
A onda plačni đak, sa torbom svojom
I s glatkim licem puže poput puža
Bez volje k školi. Ljubavnik je zatim,
I uzdiše ko peć, i tužno pjeva
O obrvama drage. Tada, vojnik,
Pun strašnih kletvi, s bradom ko pantera,
Osjetljiv na čast, nagao na svađu,
Za mjehur slave stavit spreman glavu
Pred ždrijelo topa. Onda, kao sudac,
Za ukras trbuh, kopuna pun, nosi,
I strogo gleda, s podšišanom bradom;
Pun mudrih riječi i običnih misli,
On ulogu si igra. Šesti čin je
Već Pantalone, mršav, s papučama,
Očale nosi, kosu k sebi stišće;
A široke mu mladenačke hlače
Struk tanak grle; snažno muško grlo
Ko dječji vrisak opet tanko pišti
I zviždi. Tako zadnji prizor stiže,
Toj šarenoj je historiji konac;
Djetinjstvo drugo, zaborav i propast,
Bez zubi, vida, okusa, bez svega (...)
William Shakespeare "Kako vam drago"
