KAD ZAVJESA SE SPUSTI
Cijeli život sam se sklanjao izmedju redova
svake svoje napisane pjesme.
Pakovao sam i raspakivao kofere
za mnoga putovanja,
na koja nikada ni krenuo nisam.
Na prstima sam ulazio u njenu sobu
da ne probudim prošlost.
Nastanio sam se u očima one koju sam volio,
tražio sam najljepše sklonište u njenim mislima.
Uspavljivao sam dva bijela goluba
na njenim njedrima
i zamišljao njenu sliku izloženu negdje u Luvru.
A kad se zavjesa spustila
iza moje posljednje predstave
crna sjenka je poletjela iz mojih grudi
prema oblaku.
Život se smjestio u onaj razmak
Izmedju uzdaha i izdaha.
Tada je grad zaronio u noć a ja u vječiti mrak.
Rezak Hukanović
