NA IPF-U PROMOVISANA KNJIGA "S DRUGE STRANE RIJEKE UNE" KENANA I AMELA DURAKOVIĆA
Kenan i Amel Duraković su dvojica braće koji su imali veliki doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine. Kenan je poginuo 1994. godine, a nekoliko mjeseci kasnije njegov brat Amel je u ofanzivi "Breza 94" ostao bez svoje lijeve ruke.
Kenan je pisao svoj ratni dnevnik i nakon njegove pogibije, taj dnevnik je dostavljen porodici, a potom je Amel nastavio pisati svoj dnevnik do 1996. godine. Nakon što je sve objedinio u jedan svez, knjigu su nazvali "S druge strane rijeke Une 1992 – 1996.", ukazujući njihov put iz Bosanske Krupe iz koje su protjerani do Bužima gdje su se stavili na raspolaganje i žrtvovali najvrijednije što su imali za svoju domovinu. U toj knjizi su zapisani brojni detalji i impresije, a posebnost ove knjige su svakako i fotografije.
Već pomenuta knjiga je promovisana na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću u organizirali Udruženje dobitnika „Zlatni ljiljan“ i Udruženje „Život“ iz Bihaća, a u sklopu tribine koju je održao prof. Amel Duraković pod nazivom "Ratni put krajiških gazija".
"Knjiga ima posebnu vrijednost, jer govori o ratnom putu dvojice braće, koji su direktni akteri grčevite borbe za opstanak bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Shvatajući težinu situacije, još u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu, Kenan Duraković, uključuje se u odbrambene redove naših boraca, te neumorno piše svaki trenutak, akciju, aktivnost pa i životna zbivanja u Bihaćkom okrugu. Posebnost ovog djela je i u tome što sve napisano, od početka rata do pogibije, bilježio Kenan a do uspostave mira, nastavio njegov brat Amel.
"Ova knjiga je interesantna, jer je ovo knjiga koju je pisao šehid. On je nama u amanet ostavio sadržaj ove knjige i kada smo nakon njegove pogibije kao porodica dobili njegove stvari, osjetio sam veliku potrebu da nastavim pisati ono što je moj brat počeo, pogotovo iz razloga što je taj dnevnik bio natoljen njegovom krvlju i što je sadržavao veoma interesantne detalje njegovog ratnog puta. Knjiga je važna da podsjeti nas koji smo svjedočili tim događajima, a da služi kao opomena i upozorenje generacijama koje dolaze." . poručio je koautor prof. Amel Duraković.
U toku promocije, dvije kaside su proučili Amelov sin i kćerka Kenan i Emina Duraković, dok je njegova snaha Džana Duraković čitala odlomke iz knjige. Na kraju je kroz nekoliko fotografija koje se nalaze u knjizi, prof. Amel Duraković podsjetio da je žrtva koju su uložili bila velika, ali da se ona isplatila, s obzirom da Amel sa svojom sestrom Dalilom danas imaju brojne porodice koje broje sada 15 članova.
"Posebno želim da vam predstavim fotografiju koju smo napravili neposredno prije pogibije moga brata, a u momentu kada sam polagao zakletvu u cazinskom naselju Gornja Koprivna. Tada sam ga zagrlio svojom lijevom rukom. Danas nemam lijeve ruke, a nemam ni brata Kenana među živima na ovom dunjaluku. Međutim, Gospodar nam je podario izobilje, a nadam se i susretu sa svojim bratom u lijepom džennetu." - poručio je prof. Duraković.
Uvodničar i moderator na ovoj tribini je bio Nazif-ef. Horozović, saradnik za medije Muftijstva bihaćkog, koji je naglasio značaj pisanja i promocije ovakvog štiva, a posebno za generacije koje dolaze.
"Samo je od velike važnosti da naše istine ne postanu kod naše djece „izmišljene priče“, jer u hrabrim podvizima istinskih gazija i šehida ima mnogo nadnaravnih i gotovo nemogućih situacija u koje može povjerovati samo onaj ko je to vidio. Zato nam je večeras veliko zadovoljstvo što kao kolektiv učestvujemo u pričanju jedne životne priče, a koja se slobodno može ispričati u hiljadi i više slučajeva onih koji nisu napisali, niti ispričali svoje priče." - istakao je Horozović.
Iz biografije autora:
Rahmetli Kenan Duraković je rođen 1972. godine u Bihaću, od oca Mehmeda i majke Zulejhe. Srednju matematičku školu je završio u Bosanskoj Krupi, a vanredno je pohađao Gazi Husrev-begovu medresu. Nakon srednje škole upisuje geodetski fakultet u Zagrebu. Agresija ga zatiče u Bosanskoj Krupi, a kasnije se sa porodicom iseljava u Bužim, pristupa specijalnoj jedinici „Hamza“ 505. viteške brigade. Poginuo je kao šehid 22.7.1994. godine u rejonu Kestenovačke glave u rejonu Todorova prilikom odbijanja napada autonomaških formacija kao pripadnik komande 505. viteške brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje, značka „Zlatni ljiljan“.
Amel Duraković je rođen 1974. godine u Bihaću. Nakon osnovne škole koju je završio u Bosanskoj Krupi, srednju rednju zubotehničku školu nastavlja u Sarajevu, gdje ga zatiče agresija na našu domovinu. Uspio je doći do svog grada, ali kratko nakon toga je sa svojom proodicom morao napustiti rodni grad i otići u Bužim. U neprijateljskoj ofanzivi „Breza 94“ je teško ranjen, te je imalo za posljedicu da mu je ruka amputirana. Kao i njegov brat, vanredno je pohađao medresu, a kasnije i završio istu u medresi „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu. 1995. godine odlazi u Njemačku na liječ
