LIJEPO IH JE PODSJETITI DA JE BOSANSKI JEZIK STOLJEĆIMA BIO I NJIHOV JER DRUGOG NIJE BILO.
Gdje god zavirite u historiju naših prostora saznat će te da je bosanski jezik jedini koji se spominje i kojeg su koristili stoljećima naši susjedi i komšije, od diplomata do crkvenjaka. Da bi zadnjih par stoljeća fasilfikazori i negatori bosanskog jezika osporavali neosporivo. Evo još jednog historijskog dokaza iz vremena kada su se godine pisale
rimskim brojevima.
Nakon okupacija Bosne od strane Austrougarske i druge okupacije 1918 godine susjedi i komšije nameću tzv. srpsko-hrvatski a zabranjuju višestoljetni i jedini jezik bosanski koji su svi koristili u Bosni i okruženju jer drugog jezika osim bosanskog do 19 stoljeća nije bilo. Zapitajte se kako je Tadić Stipo iz Livna školske 1900-1901 kada je pohađao trgovačku školu učio jedino bosanki jezik jer drugog jezika u Bosni nije bilo da bi 1918 godine nakon okupacije Bosne i stvaranja prve prve velikosrpske okupatorske Jug(Srbo)slavije tzv. KSHS kada su prvi put nametnuli izmišljeni tzv srpsko-hrvatski jezik. Svojatanje bosanskog jezika počinje ranije u vrijeme srbizacije i hrvatizacije Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti kao šireg projekta velikspske hegemonije objavom Naćertanija Ilije Garašanina 1844 godine i velikohrvatske hegemonije ideologa Ante Starčevića preko crkava.
O tome je pisao i javno se protivio borac za Bosnu i Bošnjaštvo Fra Antun Knežević svojim pisanjem i javnim obraćanjem,
“Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“.
Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.“
Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail.
Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu slavnoga roda, uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.”
Fra Antun Knežević (1834-1889)
