HEROJIMA APOKALIPSE
Poklizale kaplje znoja
po nutrini ljudskog roda...
Prolivene,
Odnesene
Sudbom r'jeke nespokoja
Svud gdje Zemljom noga hoda.
Močvarne su vode tajni
Njive rodne natopile.
Trska krije
Mrske zmije
Krokodili pl'jenu znani
I žabe se nakotile.
Stranice su pogažene
Postulata vječno svetih.
Đon cokule
Tmušom trule
Dubi duše izgažene
Sipa sarin njih prokletih.
Kojem nebu da gledamo?
Kojom trubom da budimo?
Posred čela
Briga vrela
Zar da kičmu poklanjamo
Izvor sopstva zamutimo?
Nego kad već muke nosiš
Sa poljana prirođenih,
Prepad strahom
Ništi dahom
Duha kojim nož podnosiš
Pod hipnozom odrođenih !
Sokrat nek' ti savjest vodi,
Imaj srce Leonide...
A u duši
Prezir guši
Stihovima o slobodi!
Njom u tmini oči vide.
I uz vjeru stisni šake!
Sužanj trijumf budan sanja.
I zrak žudi
Da se budi
Iz zemana tuđe mrake
Za svoj kisik postojanja.
S.T.
(All rights reserved)
