NE BUDI MUK
Ti,
Koja čekaš toplinu pogleda iz kojeg te drugi ne mogu oteti,
Onda
Kada se oboje stopimo u sudbinu
Odluči jednom zauvijek da iz mene ne odeš u milion načina sebe!
Odluči da ne budeš srušeni sveti hram u tišini!
I ja ću biti
Milujuća riječ u pravi čas,
Zagrljaj iz kojeg se ne bježi,
Hod svih koraka na putu tvom
I lice imuno na zaborav...
Jer biće dana koje nam zajedničkom zavjerom smišljaju Mefistofel I Had
Bolom tihim kao vika ćutanja
Zastrašujuće praznih
Kad poznat glas do grudi ne dopire
Kao da moji prsti ne poznaju više meku tastaturu srca tvog.
Činiće se tada da postali smo odlomljeni
U paralelne svijetove
Međusobne nedodirljivosti
I sve će izgledati kao prisustvo u tuđini...
Jutro će saditi sumnje,
Večeri sjete,
A ponoć strahove.
Konobar koji nas je klovnovski dočekivao neće više biti duhovit
I bučnu djecu koju srećeš u komšiluku počećeš bezočno kuditi .
Trotoar omekšan od našeg nasmijanog plesa
Postaće komad glupog betona
Nespremnog da odgovori
Na tvoje zaleđeno lice utonulo u sjećanje.
Dvije razmažene mace I vječno budni labrador htjet će u zagrljaj koji se pamti,
No ti o njemu ništa znati nećeš Spuštenih ruku kao tužne grane vrbe.
I poželjećeš pobjeći
Ka jednoj strani zaključanih vrata duše...
No to samo učinićecti se,
Dovoljno ubjedljivo da izbriše
Cijelog mene u cijeloj tebi.
A ti, a ti ne budi muk !
Neka ti um ko filter za glupost nevjernih pretpostavki Izrodi pitanje nalik vjernom prijatelju
Neka u njemu byde I odgovor : I dalje sam tvoj!
Samo zađoh ,mila,
Negdje u dubine
Negdje u rudnike samotnjačkog usuda...
Krampu još vičan
Kopanju još bitan
Udarajuć po nabacanoj zemlji razočarenja.
Ti, koja čekaš toplinu pogleda iz kojeg te niko ne može oteti,
Sjeti se ko sam
Budi ton I u obostranom bezglasju,ako ga ikada bude...
I odluči jednom zauvijek da iz mene ne odeš
U milion načina sebe...
A ja ću iz rudnika iskopati sunce
Za svjetlosti snop
Za neviđen solilokvij te tvoje jedinstvene aure
Na pozornici ljubavi.
S.T.
(All rights protected and reserved)
