TRAGOVI STO SREĆI VODE
Svi smo mi samo, slabasni paučci,
zalutali, na nepregledne staze.
Sto na ovom surovom, svijetu,
lutaju i samo, srecu, svoju, traze.
Sve je u nama, iskonsko, prolazno,
osim ljubavi, nista nam, nije vazno.
Za malo njeznosti, ljubavi i paznje,
vapije srce, anđela i barabe razne.
Svi smo mi, samo odrasla djeca,
koja u zivotu traze, svoje srece, sveca.
Ni jedna dusa, nije tako zla, okrutna,
da trunka ljubavi, nije u njoj, prisutna.
Svi mi idemo, nepoznatim, tragovima,
sto nas, zalutaloj, nasoj sreci, vode.
Niko ne bi, da sa ovog, surovog svijeta,
bez prozivljene, ljubavi, u vjecnost ode.
Sretnici samo, uspiju, stazu ljubavi, naci,
to su oni, koji se i u sirovosti znaju snaci.
Mnogo je onih, koji uzalud zivotom lutase
nista od te, ljubavne magije, ne osjetise.
Ana Šimic
Tuzla, 05.02.2022.g.
