OTKAČIM SE
Ponekad, moram da se otkačim,
na drugi univerzum se prebacim.
U mašti svojoj, zvijezde brojim,
za ovaj svijet ne postojim.
Sa mjesecom zlatnim razgovaram,
da sam kraj njega, se pretvaram.
Radoznalost svoju da umirim,
u sve ćoškove mjeseca zavirim.
Pitam mjesec, kako je njemu,
dok s visine gleda našu zemlju.
I na zemlji nesretne ljude,
da li mu ih bar malo, žao bude?
Da li je i on kao ja radoznao,
da li je mnogo o ljudima saznao?
Da li žali kad mu oblak vidik sakriva,
što ne može zaljubljene da obasjava?
Opet se u stvarnost brzo vraćam,
zašto je sve ovako, baš i ne shvaćam.
Drago mi je što mi moja pjesnička mašta,
bar po nekad može, priuštit svašta.
Ana Šimić
Tuzla, 19.01.2023.g.
