NEMIR JEDNE POTREBE
Odavno želim da noć sasvim sakrije oči prolaznika.
Oči prolaznika koje više ne cakle logikom ogledala.
Iz njih nekuda
Jagnjeća duša
U nijem svijet emigrira.
Umjesto pozdrava
Iskošeni pogledi
Streljaju gromom ćutnje
Dok u ledeno nedjeljno predvečerje vazduh iznevjeren gori
A grudi okivaju sante tuđine.
Sve više želim da kažem Jedno Bučno Veliko Ništa.
Ono dobro poznato ništa
Puno svačega
Što najjače viče
Što sprema se skočiti u let
Gdje misao kuha
I majčinski čuva poruku
Za neka jasna,
Dobro zalijepljjena
I poredana slova....
Nalik pobunjenoj djeci
Što odrastaće u potrebi jednog bliskijeg doba.
I odavno
I sve više
I svakim topotom kopita srca mog
Tukao bih govorljive iluzije našminkanog svijeta
Onim damski lakonskim
Onim svijetlim visokim
Onim sasvim tvojim
Sveto nepotkupljivim smiješkom
Gdje padaju samodopadljive obmane
Gdje srame se zastranile oči svijeta
Gdje hladno se stijenje topi u okeanu istine.
S.T.
(@All rights protected and reserved;
@Sva prava zaštićena i zadržana)
