PUTNICI
Pod akvarelom nedodirljive vječnosti, poziraju, pulsiraju i plešu navodno najsvjesniji mikrokosmosi, poznati po tobožnjoj sposobnosti opažanja. Rađanje bjeline novog jutra svaki put nanovo otvara im prozore u čudesan svijet.
Gledajući prostore oivičene sljepoočnicama,često vjeruju i podrazumijevaju da dobro vide cijelog sebe i sveukupnost međusobnih odnosa sa ostalima.Hm,kakve li zablude.No,ona je nekada ljekovita,a nekada otrovna.Ili te tjera da nadiđeš odsustvo samokritike.Ili ti je zbratimljena s antičkim Narcisom oduzima. Zavisi koliko smo spremni da se zagledamo u sebe.
Od prvog plača i slijetanja na pistu okretajuće kugle, počinje put. Hiljadu grešaka na tek 1000 metara priziva svijest. Samo neki čuju.
Samo neki vodeno bistro vide. Sam Bog zna koji.
Mnogi vidara i ne zovu jer hod ponosno gazi uvjeren da poznaje svaki pedalj ličnih koraka. Putanje krivudaju i svi bivaju nekom zamisli hipnotisani. Samima sobom. Drugima. Svima.
Na putu caruju kostimirani rizici, Roršahove mrlje zagonetki, okovani akti, zaljuljani, a ledeni snovi. Putujemo naoružani oklopima sumnji,a različite snage, struje i magneta uvjerenja. Pohrlili smo da bistrimo mutnine. Da prosijavamo Istine. Da sijemo miline. Često zbunjeni, odveć kopamo po sjećanju lutajući u kalupima nevjere, uobrazilje i uspješno maskirane obmane. Podrugljivo nas zaborav podvrgava porazu pamćenja. Potiskujemo važnost onoga sto je očigledno, a i onoga što je milion puta oprobano:
Da tek svijetlim nebom opijena duša otvara sezam sopstvenosti. Tamo gdje govore odgovori poskidane odjeće zabrinutosti i sumnje. .
Pod velom maje, mnogozemljani zvani ljudi, spram svih Zemlji darovanih bića, često najmanje daju poklon Zemlji. Mnogo puta odaje ih veći interes za smrt I vanzemaljstvo nego za zemaljski put.I u tom je ne.samo paradoks čovjekovog putovanja nego I njegov apsurd. Dišući pitominu vazduha Zemlje, jedući plodove Zemljinog zemljišta, obitavajući na temeljima zemaljskim, Zemljani bi da donose zakone, sude, umuju poput nebeskog tvorca. Ironija je tim veća kad mnogi predani pohlepi, osvetoljubivosti i ratničkoj želji,popuju o dobroti i spasenju.
Jedni od nas usluženi su beskrajnim vremenom osvajanja svijeta i slatkim koktelom prevare.
Drugi pola života vare životnost unutar sebe.
Treći bar nešto znajući, pred kraj puta, za bokjeg.sebe ne mare. I četvrti I peti I deseti uvučeni u kože raznovrsnih uloga, nerijetko I multiplikuju sebi zadate likove.
Pomiješanih karata u jednom toku teretne i divne planinske rijeke igramo svoj film u priči jedinstvenoj samo po homonimu imenice. Odvojenih ruku ili poznavajući zagrljaj. Po nahođenju prsti nam biraju dugmad i sasvim lične tipke u mozaiku boje.
Plešemo nacrtani, zacrtani ili podcrtani olovkom života.
Jednom će, elem, doći dan da dvoočne individue u silnoj nadobudnosti aspektima egodvogleda kroz kolaž kaleidoskopa
morati pojmiti:
Svrhu jednog broda kao jednog splava.
Jedinstvo smisla što sve nas uspravlja.
Dubinu kazanog koje ozdravlja.
Domete zdravočinjenog kojim se pozdravlja i nazdravlja.
Jednom će nas svjesno prašnjave od grijeha umiti izvor Prosvjetljenja i Radosti. Na Zemlji poniklo biće će uronuti u visinu, širinu i pitominu osmijeha...
Gdje u ritmu spasenja muzicira okupano, čisto I meko srce.
A opet, srce je bilo i ostalo enigma...Osim za svevišnje biće koje ga savršeno poima...Jer tu razlike ne samo da postoje nego i vode rat. Ko će biti ratnik svjetlosti,a ko tame donekle samo naziremo I tek za ponekog znamo.
No cjelovita mudrost na kraju je puta. Sabrana u strogo čuvanu tajnu o vrsti putnika, obliku putanja, vremenu sprinta i kaskanja na raznorodnim stanicama, kvarovima I sjajnoj vožnji, izgledu dlanova i snazi nogu ...
Kao I o raznolikim prevoznim sredstvima svih putovanja duše,duha i tijela.
S.T.
(All rights reserved)
