NIKO VIŠE NE MELJE
Poznatom stazom niz rijeku idem
pogled mi smaragdnu vodu ljubi.
Samo jedan mlin nad Unom stoji
i podsjeća na minuli zeman.
Osluškujem sablasnu tišinu iz mlina starog.
Ne čuje se zvuk žrvnja, ni glas mlinara starog,
badanj je suh, na njemu mahovina živi,
niko više žito ne melje.
Samo stubovi njegovi što u vodi stoje- zdravi su i zub vremena načeo ih nije.
Sačuvala ih Una svojom čistoćom od
vjetrova dunjalučkih.
Sakrila je u utrobi svojoj sve što je lijepo.
I mlinara starog, i tutanj žrvnja,
i vodenicu posijedjelu od brašna,
i moju čupavu glavicu
što kraj mlina slapu se prikrada.
Minula su davno ta sretna vremena
kad je kameni točak
pokretala snaga njena.
Sad kao grana iz drveta se zeleni
stih od mahovine.
Atina Mušić
Fotografija: Nedžib Vučelj
